dnevnitjednik.blogspot.com: MILAN, ČOVJEK KOJI JE IZJE*AO KORPORATIVNI KAPITALIZAM

ja i Milan

Milana sam upoznao odmah nakon moga dolaska u London 1998. Milan je rođen je u Tuzli negdje 1965. od roditelja intelektualaca: otac profesor matematike, majka viši računovođa. Roditelji su Milanu omogućili lijepo djetinjstvo i raskalašenu mladost. Mladom Milanu u vremenu relativnog blagostanja za vrijeme jugoslavenske dolca vite nije bilo strano tulumariti sa drugarima po tuzlanskim kafićima niti pronaći kakvu zgodnu djevojku.

Studij Milana nikada nije zanimao, a nije imao niti mentalnog potencijala-ako je to uopće bilo tada potrebno. Jedna od bizarnijih priča je Milanova služba u JNA. Milan je tu 'privilegiju' imao u Puli , kada je taj grad, gotovo cijeli, bio jedna velika kasarna. U toj 'kovačnici bratstva i jedinstva' Milan je brzo došao do čina desetara. Raspoređen je da zapovijeda sa grupom vojnika u skladištu municije smještenom u starim ali još solidnim austrogarskim bunkerima u okolici Pule. Kada je u proljeće sunce zagrijalo Istarski poluotok Milan je srezao sve dnevne dužnosti svojim podređenim vojnicima osim straže na kojoj je bio samo jedan vojnik. Jedina dnevna dužnost koje je Milan propisao bilo je- sunčanje, obično uz 'dejstvo' piva i konjaka. No, kako to obično biva sve je to bilo prelijepo da bi dugo trajalo.

Komanda JNA u Puli je ubrzo 'provalila' Milana i njegovu veselu desetinu. Svi su po kazni raspoređeni na nove daleko gore dužnosti. Milan je tako završio na vojnoj farmi radeći na čišćenju štala. Jednoga dana zapovjednik farme je pozvao Milana. Zapovjednik je dao Milanu pušku M-48 sa metkom u cijevi, zadatak je bio: 'pucaj u bika!'. Milan je uzeo pušku, međutim nije ju podigao niti jedan milimetar. Jednostavno, nikako nije mogao pucati u nevinu životinju. Teško je rekonstruirati zašto, možda zato što je bio gradsko dijete ili što ga je nesretni bik gledao sa velikim uplašenim očima. Zapovjednik je bjesnio i odredio Milanu par dodatnih 'odgojnih' dužnosti.

Po povratku u Bosnu, Milan se zaposlio kao vozač dobavljač u odmaralištu jednog tuzlanskog poduzeća u ,vjerojatno, Budvi. Posao nije bio težak, Milan je u službenom pick-up Stojadinu morao transportirati svinjske polovice ili gajbe piva a nekada i direktora iz Tuzle koji nije htjeo 'habati' svoj novi Golf II.

No, početkom devedesetih počela su puškaranja po Bosni. Dojučerašnji susjedi počeli su se naoružani kalašnjikovima i bombama vijati po kukurizištima i šumama i gorama zemlje Bosne ponosne. Sve to, od samog početka nije bio Milanov film. Milana su tada počele zanimati ženske suknje, već je bio duboko uronio u švaleraj. Stalnoj djevojci bi ponekad rekao da će koje veče ostati kod kuće sa roditeljima, a zapravo bi tada povalio kakvu uspaljenicu na zadnjem sjedištu tatinog stojadina.

Vremena u Bosni su bila jebena i Milanu je čvrsto odlučio da je tada bilo najpametnije otići iz toliko voljene Tuzle. Kako je dosta Milanovih prijatelja zatražilo politički azil u Engleskoj Milan nije puno razmišljao, ubrzo se zaputio u London.

Šest i po milijunska urbana džungla od samoga početka se nije svidjela Milanu. Nedostajala mu je toplina doma, mamina kuhinja a i brbljanja naših ljudi sa obaveznom 'iz šupljeg u prazno' tematikom.

London

Biti politički azilant početkom devedestih u Velikoj Britaniji nije nužno bila loša stvar. Azilanti su dobijali državne stanove kao i dovoljno funti za relativno pristojan život i 'new beginning'. Kako je pušio po dvije-tri kutije Marlboroa dnevno, Milan bi nekada znao prati suđe po restoranima ili sakupljati čaše po mračnim disko klubovima samo da bi uživao u aromatičnim cigaretama. Za vrijeme mog boravka u Londonu neko vrijeme sam živjeo sa Milanom. Pored pušenja, Milan je počeo i ispijati enormne količine piva. Djevojke ga više nisu zanimale, tako je jednom rekao: 'Naje*ao sam se ja pi*aka u Bosni, meni je pi*ka dojadila'. Njegova depresija je postajala sve jača tak je Milan dobio i medicinski karton kao duševni bolesnik iako je sve to i pomalo isfolirao. Naš zajednički prijatelj iz Crne Gore je to najbolje definirao: 'Milan se prvo pravio lud a poslije je zbilja postao lud'.

Milan sa omiljenim holandskim Grolsch pivom

Biti duševni bolesnik u to vrijeme također nije bila nužno loša stvar tada u Britaniji. Milanova socijalna pomoć je postajala sve veća kao i ovisnost o sedativima, duhanu i pivu. Razgovori sa Milanom su bili većinom isprazni budući da ga zapravo više ništa nije zanimalo-osim povratka u Bosnu. Ipak, ponekad bi mu sinula kakva blesavo-originalna ideja. Jednom zgodom je predložio da krivotvorimo diplome i zaposlimo u City-iju Londonskom sjedištu banaka. Drugi prijedlog je bio još otkačeniji. Milan je predložio da krenemo tražiti zlato po rijekama Južne Amerike nakon što je pogledao dokumentarac o tome.

Milan je svojevremeno pušio i Marlboro light

Vjerojatno 'najepohalniju' misao Milan je izrekao jednoga jutra gledajući kroz prozor ljude kako žure prema obližnjoj stanici Londonskog Undergrounda iliti podzemne željezcnice. Držeći u jednoj ruci cigaretu a u drugoj šalicu kave Milan je zamišljeno promrljao: 'budale'. Svjetina koja je robotiziranim pokretima kretala prema svojim 'filijalama i uredima' sa stanice Earl's Court bi vjerojatno pozavidila Milanu na količini slobodnog vremena koje je Milan uglavnom traćio u prazno.

Nakon nekoliko ispijenih limenki Milan riječima ne bi štedio ni Englesku niti Engleze. Iskreno, Englezi nisu odviše društveni, kao da se negdje usput izgubio osjećaj zajednice i svi ozbiljniji mediji pomno analiziraju taj problem. Milan je čak prorekao prilično katastrofičan scenarij za englesku prijestolnicu. 'Jednog dana iz tjuba (tube-cijev, slang za podzemnu željeznicu) će izaći ogromni štakori i pojesti sve Engleze' -rekao je Milan gotovo u smijehu otvarajući novu limenku limenke piva i paleći po ko zna koju cigaretu. Kako u Londonu živi oko 2 milijuna stranaca iz svih kutaka 'globalne divljine', Milan bi često podrugljivo primjetio: 'Ovdje ima što nigdje nema, ne zna Engleska šta je primila!'.

Londonska svjetina juri u 'filijale i urede'

Nakon svega Milanu se na neki način zapravo divim. Dok nas je sve ostale koji smo radili jebala korporativna demokracija, porezi i prirezi gospodina Blaira, Milan je spavao po četrnaest sati dnevno, pušio Marlboro, ispijao litre kave i hektolitre piva a hranio se gotovim jelima iz kineskog 'take away' restorana. Problemi cijeloga svijeta ga se uopće nisu doticali. Ukratko, Milan je jedan od rijetkih koji je 'izjebao' sistem umjesto da sistem 'jebe' njega-kako to u većini slučajeva biva.

Milan se prije nekih šest godina vratio u Bosnu i sada živi u Bijeljini, sa njim nisam više u kontaktu.